Ma ja sam sa tobom već neke priče ispričala… Kako te nisam srela pre… Kako to, a da mi nisi bliži? Pa zar mora pravi sjaj, ona topla varnica, biti tako nedostižna. Uvek sam na stepeniku više ili je moj voz već krenuo. Kakav je to frajer… dobro sad, znam da sve zavisi od one niti koja se zove ukus, ali on je zaista drag. On mari i obazire se, vraća nadu da postoje pravi muškarci. Eto, pre nego da sam ga ugledala, zaboravila sam gde mi je ostala olovka, a sada od kada ga znam, moje misli samo škrabaju na zamišljenom papiru uzdaha i čežnje. Gospodin sa blistavim osmehom, onim širokim i nežnim, koji kao na slikarevom platnu deluje nestvarno. Krupne iskrene oči, one zaustavljaju svoj pogled na pitanju potrebe. Ne mogu da pokrenem telo, olovno je, ne mogu da ne mislim, ne mogu… a da nisam zbunjena. Kao u pandorinoj kutiji, hiljadu detalja, asocijacija, mogućnosti… Možda te nikada više neću videti. Ko si ti, odkud ti pravo? Okrenuo si me protiv sebe same. Ja sad ne umem da mislim praktično, ja bih sada za tebe skinula vlastiti metafizički omotač. Zar hoćeš da mi se ljudi smeju, što sam naivna i pomalo luda. Jesam luda, kada mogu tako da prodam srce zbog trenutka, nakon toliko godina, u kojima sam zalivala kineski zid. Baš nezgodan tren da se zagledam u tvoj profil. Smeješ se ti meni, ali te druga žena grli i želi slično kao i ja. Šta bih ja sa tobom stranče? Ja ne umem da čuvam, izgubila bih te na isti način kao što dete gubi klikere. Imam nezgodnu narav, durim se i pričam glasno, smejem se napadno i stidim se, pa i  crvenim kada zatreba, zaplačem se bez razloga, isto tako se i zaljubim, a ne radim to često. Ja bih ti sve ovo sada rekla samo da smem, samo da se ne plašim smrti zbog reči koje bi mi rekao. Mada nisam kukavica, ali opet… Ne umire mi se, mada polako bez tebe gubim impuls. Nemam pismo koje bi stiglo do tvoje adrese, nemam prijatelja koji želi da shvati. Imam samo predrasude koji spotiču sudbinu. Sada bih ti rodila dete, znam i kako bi izgledalo. Kuća bi bila mala i topla. Moj osmeh bi zbog tebe grejao ceo svet, ljudi bi dobili iscelitelja. Evo ja te javno pozivam da dodješ, ali nisam sigurna da ću stajati na toj stanici. Smislila bih najnežnije stihove, svaki bi imao krila leptira, da te ne dodirne prejako. Zbunila bih se saplela i pala o tlo svog srama, a onda ne znam šta bih ti rekla, ne znam ni kako bi ćutala. Možda bih samo stala kraj tebe, ma ni onda ne znam šta bih. Mogli bismo da ćutimo večno. Ja imam posebne moći, razumem ćutanje…