Bes se razigrava, nedvosmisleno korenito jer je primetan u samom, doslovce uvodnom delu zbirke u borbi za i sa dušom. Iz krajnosti u krajnost, a orden, gle čuda, autorka, ne ište. Zamišljena nad sumnjivim moralom, možda, i devojke na kiši, ili, vas, dragi čitaoče, Ana Prodanović, iskreno, skoro filosofski, postaje, čak i kad ne upita. Ne podsećajući ni na koga, verovali ili ne, a sveteći se kroz prevaru i skrivene misli u samom snu, pa i na sudbinskoj javi, čudno podseća i čeka na Beograd noću, imajući ideal i hvatajući ga poput hobotnice, verovatno obema rukama. Znamo, samo je jedna prilika da se poezija sagleda i doživi, bez rizika da se krila polome, poput čaše nekog pića, kroz koje slomljen pogled ni monah više ne pruža. Ona neće umiranje, nekome, nikome, mada, u pesmi ništa nije nemoguće i svi mogu biti dovedeni u pitanje i osuđeni, sa svim svojim porazima i vetrovima nadanja koji nose, sve pred sobom. Reagujte, trenutno i refleksno, uz putujuća sećanja i svoja zakrpljena osećanja, dok upijate ovu pesničku knjigu. Ili će, nakon određene vremenske distance, ona sama, (k)upiti vas.
Milan B. Popović