Pesnički prvenac Ane Prodanović bez traga nestaje u ratnjim zbivanjima na Kosovu i Metohiji, u izdavačkoj kući Grigorije Božović. Druga zbirka pesama ove mlade penikinje pod nazivom “Izgubljeni” sa svojim simboličkim naslovom, kao žal za prerano izgubljenim pesničkim čedom, nagoveštava nove uspone i nadahnuća. Zgusnuti volumen pesničke vokacije veoma brzo rezultira dvema novim zbirkama: “Melodija” i “Vremenska distanca”. Povodom promocije dve nove zbirke, razgovarali smo sa pesnikinjom.Šta je za tebe poezija ako je život važniji od svega!?
Uvek sam osećala da je srce neka vrsta pesničkog zbega pred neverovatnim surovostima života, bez kojih ne bi postojala duhovna traganja i duševna iskušenja. Poezija je neprestani izvor i težnja ka Ikarovom letu, ka nemogućem, a nezaobilaznom ishodu svake avanture bez kraja. Kad je ljudski duh u pitanju zenit je suviše blizo.
U zbirci “Vremenska distanca” fenomen vremena postaje sjajna književna figura za prepoznavanje stvarnog književnog sadržaja ljudske duševnosti, kao posledice raznolikosti pesnikovog doživljaja života!
Nikakve distance nisu toliko strašne koliko vremenske. Kao pesnik vremenski prosto moram biti okrenuta svetu, prolaskom pored njega javljanjem tragičnih osećanja, nikad ne gasne želja da ga potpuno doživim, zaustavim, zgusnem. Svaka pesma je posebna kosmogonija, u njoj bez bola, uzdaha, starsti i prometejske vatre duha, ništa nije ostvarivo!
Zbirka “Melodija” stvara sliku o nedovoljnosti reči, da se izrazi bogato kontrapunktno slikanje života. Da li si ovaj smeli, formalni metod primenila toj pomalo teško uhvatljivoj sadržini?
Neprestano sam nastojala da neposrednost emocije dovedem do nauke “svaćenog srca”. Ovde vizuelizacija nije tipično ilustrovana, u pitanju je dodir sa zvukom pesme. Univerzalna moć pesničke saopštivosti poruke moguća je i uz pomoć nevidljivog muzičkog ritma. U vremenu bezčulnosti na čulima treba insistirati. Pored dve nove zbirke “Melodija” i “Vremenska distanca” upoznati smo i sa tvojim skromnim esejističkim opusom. Za esej si dobila nagradu “Krleža” od strane Sveslovenskog društva za mladu književnu nadu. Po mom mišljenju to je tvoj najveći favorit u budućem profesionalnom književnom radu. Lično sam zadivljen analitičkim bogatstvom.
Moj istraživački napor da esej postane dominantno teorisko interesovanje u književnom radu, ravnopravno konkuriše mojim neprolaznim interesovanjima za roman,kratkim pričama, poezijom… Mogu tek da nagovestim, da sam u formi eseja na pragu nekih pre svega sopstvenih, a potom i globalnih pronalaska. Uz vreme i obogaćenje, verovatno će dobiti oblik podstrekivanja ostalih književnika na istraživački rad.
Ne može da se preskočiti i tvoj slikarski talenat. Da li očekuješ da će slikarstvo izaći iz senke književnog talenta, i nastaviti samostalno da trasira puteve vizuelne lepote?
Slikarstvo je u mom životu bilo uvek više od dečijeg hobija! Ozbiljniji pokušaji su osujećeni nažalost diktatom drugim umetničkim planovima. Mada ko zna…