Tada nije padala kiša, nije svirala pesma koja razbija snove,
sve je žarilo sjajem i svilenim uzdasima.
Nekako kao da je moralo nešto da se dokaže, u onim istim ulicama
po kojim su se ispisivali tragovi čovečanstva.
Na samom rubu svakidašnjeg dana, umirala je božanstvena
klica osećaja, niko nije zastao, niti tren posvetio njoj.
A ona je bila jedina,zaista jedina. Ne naslikana na jednom platnu,
uramljena i sačuvana za neko bolje vreme.
Bila je ona sve, sve što on nikada nije mogao ni da zamisli.
Ja sam se slučajno okrenula, na zvižduk slučajnog prolaznika.
Toliko sam verovala, da mi je bilo gotovo nemoguće da nije stvarno.
Ovo je zaista smešno, bili ste viđeni na izdisaju dana,
u kišovitom gradu, na mestu van svih zbivanja.
Pre toga ste nešto obećali…