Kakav je bio ON?
To pitanje nisam slušala samo od drugih,
već i od sebe same. Pokušavam da stvorim sliku koja će biti manje iracionalna od svakog patetičnog pokušaja, vredi
probati. Vladimir Nabokov, bi izrekao milion sitnih detalja u
opisu da istakne posebnost Lolite, koja je po svemu sudeći u
redu devojčica stajala sasvim prosečno. Ja mogu uspešno da
ponovim njegovu grešku. ON, sasvim prosečan muškarac,
tamnoput. Visok, simpatično gradjen, mada i to može upasti
pod epitet prosečnog. Kosa mu je bila tamno smeđa, nešto
kestenjasto, oči neobično mutne, kao da u njima počiva jesen,
zelene ponekad smeđe, mada je na levom oku imao nekakvu
jedva primetnu mrlju. Na kiši moje se razlivaju kao crno mastilo,
a njegove postaju šarene, slične prelivu boje trave,
koja se njiše na vetru. U onom najtužnijem uzdisaju jeseni.
Ponekad želim i sad da dodirnem tu lelujavu čaroliju, ali
samo napravim spontani pomak u smeru njene igre.
Pitam se ma ko bi to uopšte mogao, možda i ne bi
bilo tako lepo. Na licu sve crte su bile za mene nacrtane,
iako možda nije bio lep. Njemu i nije bila potrebna lepota,
nekim ljudima to zaista nije potrebno. Oni kao da imaju sve…
i posle lepote i pre nje.