Ne baš tako davno imala sam prilike da sa vama razgovaram
o nesvakidašnjim stvarima, koje se javljaju kod čoveka poput
neke zaraze i duboko prate njegovu psihu. Budući da to o
čemu smo razgovarali ima u sebi razlika, meni je najjednostavnije
da ga nazovem “sindrom”, kako bi moje dalje izlaganje bilo jasnije.
Iako sam duboko svesna, da svaki pogrešan naziv može biti
skrnavljenje. Ali sam potpuno ubeđena da me jedino Vi možete
razumeti. Ono što odavno znam, a što nisam stigla da vam kažem,
je da već godinama razaznajem da se ti sindromi mogu naći i
u delima nekih pisaca. Pisaca koji su bili, mogu slobodno reći živi
robovi tih sindroma, o čijoj svesnosti se ne valja čak ni raspravljati.
Razlog zbog čega vam ovo govorim je upravo težnja, trzaji nekakvi,
da se rasčlane nekave čovekove nedoumice.
Ne znam da li su oni opsednuti čovekom ili čovek njima, ko će to znati?
Ti trzaji su monstruozni manipulatori, oni uznemiravaju epohe
čovekove tradicije, bez njegove svesnosti. Čovek je u tom slučaju
marioneta, a sindrom povlači konce. Možete me slobodno optužiti za
zabludu, ali mi je bar na kraju predstavite kao teorisku osnovu
koja nije relativna.
U suprotnom bićete beskrupulozni filosof.
Zapamtite ja ga javno optužujem, za propast vekovnih
carstva realizma, romantizma, formalizma, simbolizma,
vere u religiju, jasnih čovekovih moralni normi.
Zbog njega će tek nastupiti propast velikih imperija čovekovog znanja!