Nakon nekog vremena pojavi se neko eto tek tako. Taj neko obicno dodje niodkud, a obicno tamo i ode. Postoji tu milijardu duhovitih i manje duhovitih kalkulacija, sprega banalnosti potiskuje snove, rasplamsava realiju i sitne ciljeve. Ciljevi trenutacnog postojanja, kratke varnice, ususkas se samo na sekund, i nakon toga mostovi nicu kao trava.  Pre nedelju dana sam kupila cup, sa interesantnim perlastim grancicama, kao da sam kupila deo detinjstva, a sasvim sam sigurna da u trenutku kupovine o tome nisam imala svest. Te grancice se prostiru po mojoj sobi ulaze u pore mozdanog razgranjavanja, pretapaju se Floberovski u moju svest, u deo medju javom i med  snom. Slatke i medonosne drazi, a opet demonski odraz u naivnom ogledalu. To su upravo grancice kao stvorene na decijem papiru, ozivele i eto ih sada tu, stoje i prkose. Jedini koji bi rekao da mu je ovo poznato je taj neko niodkud, necu da se razmecem imenima, sta ona uopste znace. Eto dovoljno je da se zna da se taj neko predstavlja kao neko ko se uvece necka, a ujutro ocka. Taj neko je prilikom naseg prvog bezazlenog susreta prvo unezvereno setao, kao da sam u najmanju ruku strasilo, sacuvaj Boze, pa je onda polako poceo da nalazi kutak gde bi seo, pa je onda polulezeci pripovedao. Taj neko je pun tajni, ima cudan pogled, lep osmeh i zavidnu fizionomiju. Taj neko razume ono sto sam rekla u onom ruhu zbog cega sam rekla. Taj neko kaze da mu je sve poznato.  Ne trosi vreme jer je ono novac, trosi reci jer smatra da sam ja dobar slusalac, a nije i da ne uzivam. Samo sam zbunjena tom perverznom inteligencijom. Taj neko je zasluzio da bude deo price ili pesme, jer su se mnogo manji ljudi dali opevati, ne bas kod mene, kod tebe recimo, koliko si samo puta pateticno tlapio o interplanetarnim kvalitetima beznacajnog stvora.

nastavak sledi…